Ovaj rođeni Travničanin, iz grada koji je, pored njega, iznjedrio Ivu Andrića, Josipa Pejakovića, Ćiru Blaževića i druge, danas živi u Zagrebu, a kao muzičar, aranžer, kompozitor i producent, djeluje na prostoru cijele bivše Juge gdje je jedan od najnagrađivanijih muzičara čije ime stoji iza nekih od najvećih domaćih hitova koje volimo i slušamo.
Dva umjetnika istražiće na koji način je život matematika i fizika, a zatim i muzika, a Nikša će sa nama podijeliti formulu za hit te otkriti kako zna kada je pjesma gotova.
Iako je u samom razgovoru istakao da ni na jednom instrumentu nije virtuoz, važno je pomenuti njegovo umijeće na gitari, kao i činjenicu da, uz gitaru, svira i tamburu, klavijature, harmoniku, mandolinu, šargiju, violinu, usnu harmoniku, trubu, trombon, saksofon, flautu, klarinet, udaraljke, a Laku je zanimalo da li pored impozantnog poznavanja instumenata, Nikša Bratoš zna i pjevati.
– Ja ne pjevam, Bože sačuvaj! Nisam ti ja neki pjevač, imam svoju muziku, dosta instumentala što sam radio za filmove, kazališta, televiziju, eventualno otpjevam prateće vokale i to je to. K’o klinac sam znao pjevati kad smo imali gaže, po bendovima sam takođe pjevao prateće vokale, u par emisija sam znao iz zezancije zapjevati, ali to je jako nezgodno kada znam sa kakvim ljudima radim i kako ti ljudi znaju pjevati, onda sam u fazonu da je bolje da to neko drugi radi i da se ja ne petljam u to. Drugo je kada su instrumenti u pitanju, u tom slučaju se petljam uvijek, ukoliko mogu nešto pripomoći. Ali istina je da me Gibo zna prozvati kad na koncertima iz zezancije sviramo “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”, pa meni donese mikrofon da ja to autentično izgovorim, ispričao je uz osmijeh Nikša.
Prisjetio se zatim i saradnje sa Vlatkom Stefanovskim koja traje još od ’98. godine.
– Bio sam producent na jednom albumu gdje je Vlatko svirao i tada smo se dogovorili nešto čega se držimo i danas. Izgovorio je rečenicu: “Ja ću da sviram, a ti uzmi, ago, kol’ko ti drago.”. I onda on odsvira 7, 8, 10 tejkova i ja od toga svega kasnije uzimam najbolje elemente. Nekad prvi tejk bude i onaj posljednji. Solo na Gibinnoj pjesmi “Tajna vještina”, onaj genijalni solo na najlon gitari na kraju, za koji, kada ga čuješ, samo možeš skinuti kapu – to je prvi i jedini tejk bio. Vlatko donese sebe, a onda taman ta količina njega koja treba, to je moje da odvadim. Nama je od njega trebao mali komad etna i to je uvijek odlično. Ima pjesama oko kojih smo se nešto malo sitno tog trenutka, pa ne posvađali, ali mu je bilo krivo. Recimo, Gibinna pjesma “Zamoli me” gdje je Vlatko odsvirao jedno šest kanala, na koncu je ostao jedan jedini ton jer je pjesmi sve drugo bilo višak. To je bila moja odluka, nije mu bilo baš pravo, ali je shvatio – ti sviraš genijalno, ali ovdje je to, sorry, višak. A krivo mu je bilo, ne u smislu ega ili nečega sličnog tome, već mu je bilo naporno – svirao je sat i po, trudio se i ništa. Kada se stvara i kada si u studiju, nema ega, jedina zvijezda priče je pjesma. I tu se dobro slažem sa ljudima sa kojima dugo radim jer je i njima, i meni, to jasno, kazao je Nikša.
Kako reaguje na narodnjake, a kako na pop i rock? O Arsenu i Balaševiću, kao najvećim majstorima riječi, tajni grada Travnika te zašto voli “buljiti” u svemir, saznajte u novoj epizodi podcasta Opet Laka.