Njega Volimo još (kao prije) i baš zato smo ga ovog petka pozvali u goste. Gitarista, frontmen i autor hitova koje i dalje rado slušamo – Zijo Rizvanbegović, poznatiji kao Zijo Valentino, osnivač grupe Valentino, jednog od istaknutih muzičkih sastava sarajevske pop rock škole.
Ukoliko na Google-u potražite informacije o ovoj grupi, u skoro svakom tekstu, pročitaćete: “Muzičare za grupu Valentino počeo je okupljati 1982. godine. Nakon godinu dana bezuspješnog traganja za pjevačem, u sarajevskom listu “Oslobođenje” objavio je oglas u kojem je tražio pjevača za grupu.”. Zijo će nam baš u Oslobođenju, između ostalog, ispričati je li istina ono što internet govori.
U 90 minuta podcast razgovora čućete priče i anegdote koje će u vaše domove donijeti duh Sarajeva i Jugoslavije 80-ih. Prisjetio se Zijo djetinjstva i studentskih dana, kada je radio najrazličitije poslove – od kopača temelja, vozača viljuškara u robnim kućama, paljenja smeća, šišanja trave, sva ta iskustva omogućila su mu da živi onako kako je on želio, da bi kasnije, uz gitaru, počeo da zabavlja raju. A gdje je gitara, tu su i djevojke i upravo ta činjenica je nervirala ostale članove benda.
– Nisi mogao curu maznut’, ako ne znaš moju pjesmu. Modus na kojem smo mi odrasli bio je gitara, plaža, emocija, ispraćaj, doček, suze. Po moru smo puno svirali i tu me bend zamrzio. Bili smo u Budvi i spremali ploču. Uzeli smo mjesec-dva, sviramo navečer koliko hoćemo u jednom prostoru koji je krcat, vježbamo nove pjesme i sve je to bilo lijepo plaćeno, ambijent prekrasan. I ekipa iz benda je već došla sa svojim djevojkama, budućim ženama i oni su smješteni u nekoj vili, a ja sam u onim kao malim kućicama. I sad svira se, svaku noć je puno, a pola je naših, pola je strankinja. Naši protiv njihovih, a mi golmani. Sad su ovi svi sa ženama budućim, lagano, a ja sjedim sa ovim Švabicama, goli svi i pita jedna mene za upaljač, reko’ “Dušo, ne pušim, hajd’ pitaj one tamo.”, a ona ode gola i kaže: “Entschuldigung.”, a ovi da polude. Kažu, jesmo te onda mrzili, išao si nam na nerve, uz smijeh je ispričao Zijo.
Laku je zanimalo jesu li obožavateljice bile bolje prije, u komunizmu ili sada, u kapitalizmu.
– To sad zavisi o čistog fetiša, ali ako ti je seksi bila Titova marama ili znaš kako je tada bilo – mi smo svi u školi imali uniforme, kecelje, svi smo bili isto obučeni i to se meni sviđalo. To je bilo u komunizmu. E, sad bi meni nazad pisalo Pink Floyd, a ovi koji su voljeli drugo, nikada ne bi napisali Šaban. Bile su prirodne, to želim reći, natura je bila glavna. One su se prirodno smijale, poljubac je bio prirodan, nije bilo ovih botoksa i ovoga, to je bilo kao od majke rođeno, kao što smo i mi bili, pa ako hoćeš mišiće, idi radi. U Sarajevu ti je to bilo – odeš, pa pukneš tamo kod Ferhatovića pljeskavicu i pet, pa onda na baklavu, ali kad god sam luk zagrizao, cure su naletjele, to je nevjerovatno, a u džepovima peršun i žvakaća, bilo je to ludilo, prisjetio se Zijo.
O konobarima i gazdama nekada i sada, od prepada Čole, sviranja sa Bakirom Izetbegovićem, spašavanju Milića Vukašinovića, igranja fuce sa Bregom, Indeksovcima i ostalom ekipom, do sijela, marisanja, Pitara i “košpicara”. Na koji način se izvukao da ne ode u vojsku i kako se zaljubio u striptizetu gledajte ovog petka u novoj epizodi podcasta Opet Laka